Osnovna škola Zapruđe Zagreb

USPJESI NAŠIH UČENIKA

Na Državnom natjecanju iz Njemačkoga jezika naša učenica Lorena Tušek, 8.b postigla je odličan rezultat i osvojila 3. mjesto po bodovima (4. mjesto u ukupnom poretku). Njezina mentorica Željka Špehar i Lorena ponosno su predstavljale našu školu na natjecanju u Požegi od 10. do 13. travnja.

DRŽAVNI LIDRANO

Naša učenica Sara Kulčar, 6.b sa svojim je literarnim radom Nestajanje predstavljala našu školu na Državnom LIDRANU u Vinkovcima s mentoricom Anabelom Crnković, od 22. do 24. travnja. Sarin je rad objavljen u Zborniku literarnih i novinarskih radova učenika osnovnih škola iz cijele Hrvatske. Rad možete pročitati u nastavku.

NESTAJANJE

Većinu vremena provodim sama. Sama sa svojim mislima koje zapisujem u bilježnicu. Poslije škole, kad dođem kući, sama sam do 8 sati navečer. Roditelji mi rade dugo. Ne volim toliku tišinu u stanu.

Jednog takvog običnog usamljenog dana dogodilo se nešto neočekivano. Došla sam kući poslije škole, pojela juhu iz vrećice i umrljala malo tanjur umakom. Nisam bila gladna. Otišla sam oprati zube u kupaonicu, kad li odjednom... Što? Gdje su mi ruke?! Nestale! Ma nije moguće, jer još ih uvijek osjećam! Podigla sam četkicu za zube i shvatila da ruke i dalje imam, ali su postale nevidljive! Nisam znala što ću! Otrčala sam u sobu i izvadila sve flomastere koje sam imala.  Obojila sam nevidljive ruke, čak sam na njima nacrtala sat i obojila nokte svaki u drugu boju da izgledaju uvjerljivije. Čim su roditelji u 8 sati navečer ušli u kuću, ruke su mi se pojavile. Kad su me vidjeli, nisu mogli vjerovati!

“Kako ti je palo na pamet da šaraš po rukama?” čudili su se. 
Tužna, otišla sam u kupaonicu i isprala boju s ruku.

Od toga dana često mi se događalo da mi nestaju dijelovi tijela, na primjer, glava, ruke ili noge. Najgore je bilo onoga dana kad tata je otišao na službeno putovanje, a mama na neku večeru. Nije ih bilo do ponoći, a ja sam nestajala. Prvo mi je nestala ruka, zatim glava, nestala sam cijela. U panici sam stala trčati po stanu ne znajući što da učinim. Plakala sam, a onda se dosjetila! Uzet ću maminu šminku! Namazala sam pudera po cijelom licu, vratu, rukama... Ostala sam budna u strahu dok roditelji nisu došli, u 12 sati u noći.

Čim su ušli u stan, moje se tijelo vratilo u svoju vidljivost. I ponovio se isti scenarij.

“Kako ti je palo na pamet da uzimaš moju šminku?” čudila se mama.

“Da si se smjesta oprala!” vikao je tata.

Nitko me ne razumije. Cijelo vrijeme sam sama i nisam sretna. Tako jednog dana, kad mi je nestala noga, uzela sam mobitel i fotografirala ju. Nju. Svoju nevidljivu nogu. Kada su se roditelji vratili s posla, a noga se pojavila, pokazala sam fotografiju tati koji ju nije ni pogledao jer je bio umoran. Mama ju je ipak pogledala i rekla da je to zaista zabavan fotografski efekt. No, moja se tuga u tom trenu izlila. Plakala sam beznadno i smirila se tek u zagrljaju mame i tate.

Zaista su se zabrinuli! Zaista su me slušali! Otišla sam u sobu po svoju bilježnicu i dala im ovo što sam napisala. Mama i tata napokon su razumjeli moje nestajanje. Mama sada radi skraćeno radno vrijeme, pa je doma već u 14:30, a tata bar povremeno dolazi kući u 16 sati. Od nedavno i baka živi s nama. Više ne nestajem.

SARA KULČAR, 6.B

Pripremila: Anabela Crnković, profesorica hrvatskog jezika i književnosti